Stao je na žulj krivim osobama, otišao je predaleko i previše se zaigrao – tako upućeni u susjednoj Bosni i Hercegovini govore o hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je iz sigurnosnih razloga otkazao putovanje u tu susjednu zemlju, u kojoj već neko vrijeme ratuje s predstavnicima bošnjačke politike. Pale su u tim ratovima teške riječi i ozbiljne uvrede s obje strane, no u Bosni će reći kako Milanović u svojim naletima ni sam nije posve svjestan s kim ima posla. Odmah valja napomenuti da službeno Sarajevo na taj njegov posjet Novoj Biloj i nije gledalo kao na protokolarni, državni posjet, već se to smatralo pljuskom Armiji BiH, no možda bi takav pristup hrvatskom predsjedniku bošnjačka klika i oprostila da se nije zamjerio članu Predsjedništva BiH Šefiku Džaferoviću kojega je nazvao udbašem iz Zenice uz tvrdnju kako je bošnjački član Predsjedništva tijekom rata bio sponzor mudžahedina, predbacujući mu da Hrvatsku tretira kao agresora na BiH.
Značajna ugroza
Iako je Džaferović teze hrvatskog predsjednika demantirao, po hercegovačkim medijima kruže napisi o tome kako je Milanović bio na tragu istine kada se dotaknuo Džaferovića pa se tvrdi kako je on mudžahedinima koji su počinili zvjerske zločine nad hrvatskim i srpskim civilima u središnjoj Bosni kao prvi čovjek zeničke policije dodjeljivao državljanstva umjesto da ih uhićuje i nadležnim pravosudnim institucijama dostavlja izvješća o njihovim zločinima. Neka obavještajna služba susjedne države i medijima je očito dostavila dio dokumenata iz kojih je vidljivo koji su strani državljani dobili državljanstvo BiH na zahtjev tadašnjeg šefa zeničke policije, a današnjeg člana Predsjedništva BiH i očitog neprijatelja hrvatskog predsjednika Milanovića. Lako je moguće da je Milanović aludirao na tu etapu Džaferovićeva životopisa, a lako je moguće da se baš tim riječima, čačkajući usput po Srebrenici, zamjerio takozvanim islamistima kojih po Bosni ne nedostaje, a nije tajna da je nekima od njih Džaferović bio sponzor, kako je to rekao Milanović. Inače je Džaferović u BiH na glasu kao zagovornik bosanskog državotvornog identiteta te bošnjačke nacije u unitarnoj državi BiH, pri čemu se oslanja na politički program Alije Izetbegovića izražen u djelima “Islamska deklaracija” te posebice “Islam između Istoka i Zapada”. U principu su njegove političke percepcije predstavljale koncept ustroja BiH koji je posve suprotan Daytonu. Od veljače do svibnja 1996. Džaferović, koji je obavljao dužnost sekretara AID-a, pripomogao je useljenju problematičnih i nasilnih terorista iz cijelog svijeta na bosanskohercegovačko područje. Sve se to, ako je suditi po napisima prohrvatski orijentiranih medija, odvijalo pod njegovim nadzorom, a Džaferović je povjerenje odgovornih stekao angažmanom u ratnim sukobima i tajnim operacijama u plamenu građanskog rata u BiH od 1992. do 1995. godine.
Spaljena sela
Upravo se njega smatra dosljednim sljedbenikom ratnog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Kontroverzije Džaferovića prate i zbog uloge koju je imao tijekom oružanih sukoba u BiH u prvoj polovici 90-ih. Naime, pod nadzorom i uz poticaj Džaferovića i zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH Sakiba Mahmuljuina navodno su počinjeni stravični zločini nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima Vojske RS-a na vozućkom i ozrenskom ratištu. U zločinima mudžahedina iz odreda El Mudžahid te Mahmuljinovih vojnika i Džaferovićevih policajaca spaljena su do temelja brojna sela, kuće, crkve i manastiri te srušena groblja, ubijeno je gotovo 500 civila i vojnika te više od 20.000 Srba. Navodno je i Džaferović dobro znao što se događa u El Mudžahidu jer je od početka 1993. njihova baza bila u Zenici pod operativnim mjerama lokalnog CSB-a pod kodnim nazivom Kinšaša. Desetero pripadnika bivše Službe državne bezbednosti Zenica raspoređeno je u listopadu iduće godine u odred El Mudžahid u vrijeme kada je načelnik bio Džaferović.
Nije tajna da Džaferović danas, dok moralizira Hrvatima optužujući i Hrvatsku za agresiju, ustaje u obranu Armije BiH koja prema njegovim tezama nije činila zločine, baš kao što nije nepoznanica da se Milanović u Bosni trebao pokloniti žrtvama te iste Armije BiH. Kao što je poznato, Milanović taj plan nije realizirao iz sigurnosnih razloga, na koje ga je upozorila hrvatska Sigurnosno-obavještajna agencija. Sadržaj tih SOA-inih izvješća, razumljivo, za javnost nije dostupan, dok su se iz Ureda predsjednika oglasili šturim priopćenjem.
“Posjet predsjednika Republike Zorana Milanovića Bosni i Hercegovini i odlazak na obilježavanje 28. humanitarnog konvoja Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu otkazuje se zbog sigurnosnih razloga”, objašnjeno je bez dodatnih informacija i argumentacije o tome kakve su to sigurnosne prijetnje spriječile predsjednika da ode u BiH, pa su se tako u medijima i javnom prostoru počele pojavljivati spekulacije i o mogućem organiziranom atentatu, kojega je Milanović na vrijeme izbjegao. Velike su to i tendenciozne riječi, no u politici uvijek sve valja uzeti s rezervom i konstatirati kako ništa nije nemoguće. Upućeni u sigurnosnu situaciju u BiH svjedoče kako je za Milanovića veliku prijetnju predstavljao put od Sarajeva do Travnika, gdje mu je navodno prijetila opasnost, a u njegovu uredu kazuju nam kako je danima uoči Milanovićeva posjeta Bosni u tamošnjim medijima trajala histerija koja je popraćena lavinom negativističkih komentara u kojima se hrvatskom predsjedniku poručivalo da u Bosnu ne dolazi bez ‘pancira’ te da bi mogao proplakati kada stigne na njihovo tlo. To su očito u SOA-i shvatili kao značajnu sigurnosnu ugrozu, s tim da treba podsjetiti kako Milanović nije prvi hrvatski državnik koji je iznenada vraćen s puta u BiH. Slično je prošla i bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koju je SOA praktički skinula s aviona za Sarajevo. Zašto je do toga došlo i kakva je ugroza njoj prijetila, nikada se nije saznalo. No zato se zna da i u SOA-inu izvješću za ovu godinu previranja u susjednim zemljama stoje kao opasnost hrvatskoj sigurnosti, a tu se u posebnom kontekstu spominje Bosna, radikalni islamizam i nekontrolirani pojedinci skloni terorizmu, kao što se i u tom izvješću naglasak stavlja na ugroženo hrvatsko stanovništvo u ovoj zemlji.
Vjerski ekstremisti
Bilo kako bilo, članovi Hrvatskog narodnog sabora nemaju razloga za zadovoljstvo, javno su iskazali žaljenje zbog otkazanog posjeta hrvatskog predsjednika.
“Najveća politička kriza u našoj državi doživljava kulminaciju koja se ogleda i na sigurnosni segment. Institucije BiH moraju pojačati nadzor sigurnosnog sektora na najveću razinu. Od istih očekujemo očitovanje zbog kojih je razloga došlo do ove situacije. Ovakav primjer zadnji je alarm za deblokadu svih procesa i prestanak govora mržnje i retorike sukoba koja se koristi u javnom prostoru”, navodi se u priopćenju HNS-a BiH. Potiho se pak u BiH priča o tome kako se Milanović možda doista zamjerio vjerskim ekstremistima, odnosno predstavnicima vehabijskog pokreta koji je posljednjih godina rasprostranjen od Mostara do Brčkog. Riječ je o Bošnjacima koji su prihvatili taj sustav vjerovanja, o čemu je svojedobno progovarao i islamski teolog Muhamed Jusić.
“Za mene nije sporno ako netko odabere da živi načinom života za koji on misli da mu to njegova vjera nalaže, bez obzira na to koliko taj način bio konzervativan. To je nešto što se, po mom mišljenju, ne bi trebalo automatski uzimati kao dokaz radikalizacije ili nečega opasnog. Ono što je sporno jesu utjecaji koji donose isključive, militantne, radikalne i ovom podneblju strane stavove. To nije nešto novo što je specifično samo za Bosnu. Veza muslimanskog islamizma u Bosni s ostatkom muslimanskog svijeta je neodvojiva. Ti procesi su i počeli tamo i oni su zapljusnuli obale bosanskog islama. Svi ti utjecaji sručili su se na bosanske muslimane u vrijeme rata i tranzicije u kojem smo izgubili sve društvene, pa i državne institucije. Ti utjecaji nisu dolazili samo iz islamskog svijeta, jer mnogi od ovih ekstremnih stavova koji bi se mogli podvesti pod ono što bismo mogli klasificirati kao radikalni islam dolazili su i sa zapada, iz nekih zapadnih metropola i centara. To je jedan globalni trend bujanja radikalizma ne samo među muslimanskom, nego i među zapadnom omladinom. Nekad se to pravda vjerom, nekad nacijom, nekad strahom od imigranata, ali to je jedan trend koji je našao pandan u islamskoj tradiciji pozivajući sa na neke stavove iz Kur’ana ili sunneta, najčešće izvađene iz konteksta. U tom smislu mi ne možemo razumjeti što se događa unutar bosanskih radikalnih i neradikalnih grupa ako ne razumijemo što se događa u matičnim pokretima u svijetu”, objašnjavao je Jusić koji je rekao i kako tim radikalnim grupama financijska potpora stiže i sa zapada i s istoka.
Srednji vijek
Da bi se netko iz tih redova doista išao obračunavati s Milanovićem, zvuči kao teorija zavjere, no i takva se zavjera širi Bosnom i Hercegovinom, a naši sugovornici odande podsjećaju i na događaje koji su se zaredali u Sarajevu uoči predsjednikova posjeta toj zemlji. Naime, na domu jedne katoličke obitelji u Sarajevu osvanule su uvredljive i prijeteće poruke, zbog čega je navodno sankcioniran neimenovani duševni bolesnik, prema čemu su u BiH posebno skeptični, osobito zbog toga što je sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić relativizirala taj čin tvrdeći kako je povod za to možda serijal istupa hrvatskog predsjednika. Nekoliko dana nakon toga i nedugo nakon što je Karić katolicima umjesto Božića čestitala ‘kalendar’, u Sarajevu je planuo Citroen pulskih registracijskih oznaka parkiran ispred zgrade u naselju Dobrinja. “Na vozilima je načinjena materijalna šteta, a ozlijeđenih nije bilo. Sumnja se na samozapaljenje”, priopćila je kratko sarajevska policija, no u glavama skeptika ni to objašnjenje nije odjeknulo kao nešto uvjerljivo, što i nije čudno s obzirom na to da govorimo o glavnom gradu federacije čija se gradonačelnica ne usudi ni izgovoriti riječ Božić. Usudi se zato Zoran Milanović, koji je front prema Bosni i Hercegovini otvorio još prošle godine, tvrdeći da je svima jasno da u BiH postoje problemi o kojima se ne smije šutjeti.
Među njima je kao problem detektirao nezadovoljstvo Hrvata svojim statusom, uz vrlo nedvosmislenu poruku da se ti problemi trebaju rješavati jasnim dogovorom, a ne kozmetičkim zahvatima.
“Neka se ne zanose da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donošene bez suglasja triju konstitutivnih naroda, i to nije nikakav srednji vijek i bez toga nema građanske države. Građanska država u BiH je daleki, daleki san i lijepa stvar, no da bi se do toga došlo, najprije je potreban sapun, a onda parfem”, rekao je predsjednik svojedobno, a tamošnja vlast to je percipirala kao uvredu.
Nakon što je s Pantovčaka objavljeno da Milanović zbog sigurnosnih razloga neće doći u posjet srednjoj Bosni, o toj temi raspisali su se i službeni mediji koji su Milanovića prozvali zbog sramotne i huškačke retorike kojom je na sebe navukao bijes bosanskohercegovačke javnosti, dodajući kako hrvatski predsjednik samoinicijativno gura samoga sebe u prvi plan. “Bilo bi interesantno čuti službeni stav SOA-e i Milanovića o sigurnosnim rizicima koje bi nosio njegov posjet Travniku i Novoj Biloj. Također, podsjetimo da je prije nekoliko dana u posjetu BiH, u Sarajevu i Mostaru, bio premijer Andrej Plenković. Posjet je prošao, naravno, bez ikakvih problema”, pišu mediji u BiH koji možda doista i jesu na tragu istine, baš kao što je predsjednik Milanović na tragu istine onda kada problematizira obespravljenost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Naroda koji u Milanoviću vidi novog Franju Tuđmana, a da priča bude do kraja apsurdna, takvim ga vidi i bošnjačka politika, koja Milanovića naziva novim promotorom i zagovornikom Herceg-Bosne, dok mu se s druge strane predbacuje zbližavanje s Miloradom Dodikom, zbog čega ga se u dijelu bosanske javnosti naziva ruskim agentom i predsjednikom na plinski pogon. Istina je u svemu ovome vjerojatno negdje u sredini, a istina je vjerojatno i da ove svađe, prepiske i polemike te prijetnje u konačnici obespravljenim i ostavljenim Hrvatima opet neće donijeti ništa bolju i ništa perspektivniju budućnost, no čini se da su se oni sami s time odavno pomirili.