Troši li Hrvatska previše novca na naoružanje i vojnu opremu? Odgovora na ovo pitanje je vjerojatno koliko i Hrvata, a pogotovo ako još dodamo pitanje u kojem bi se smjeru trebala razvijati Hrvatska vojska. Izreka kaže kako Hrvatska ima ministara obrane koliko i nogometnih izbornika. No tema našeg teksta i promišljanja je ono s čime se HV susreće danas i s čime ulazi u novu proračunsku godinu. Nećemo se baviti odnosima na relaciji ministar obrane – Glavni stožer – predsjednik Republike.
Iako se mnogima u zemlji odnosi na relaciji ključnih adresa obrambenog sektora čine kao smak svijeta i urušavanje sustava, mi ćemo ponoviti svoju tvrdnju kako razlike u mišljenjima, pa čak i pojačane tenzije vezane uz ključna pitanja ne urušavaju sustav, nego ga mogu unaprijediti. Sve dok sustav normalno funkcionira, dok se poštuju ključni dokumenti i planovi, razlike u mišljenjima i pojačane tenzije među političarima samo daju na važnosti obrambenom sektoru i ne dopuštaju da vojska bude gurnuta na marginu interesa javnosti, a samim time i na marginu proračuna.
Planovi razvoja
Osobno sam mišljenja kako je upravo u ovom vremenu, kada na relaciji Banski dvori – Pantovčak svakodnevno dolazi do prekomjernog granatiranja vezanog uz nadležnosti u vojnom sektoru, najlakše dogovoriti velike vojne nabave. Svaka strana uključena u verbalni rat želi se što više dokazati pred javnošću i priskrbiti sebi zasluge za jačanje vojske i obnovu njezinih kapaciteta. Stoga bi Glavni stožer baš u ovom trenutku trebao izaći pred javnost s ključnim potrebama u obrambenom sektoru, a potom bi raspravu trebalo usmjeriti prema tome, ne trebaju li nam novi obrambeni sustavi, nego u kojem periodu ih treba nabaviti.
Ono što dosad nije krasilo HV planovi su razvoja. Iako formalno postoje dokumenti koji se nazivaju dugoročnim planovima razvoja, oni su u obrambenom sektoru dosad više bili shvaćeni kao nešto što moramo imati zbog NATO-ovih standarda, a ne kao temeljni dokumenti obrambene politike po kojima će se provoditi sve vojne nabave i uvođenje novih sustava u operativnu uporabu. Takav pristup ključnim obrambenim dokumentima rezultirao je činjenicom da jedno piše u ključnim dokumentima, a potpuno drugo nabavljamo za vojsku. Ili u još gorem slučaju da se, iako su definirani vremenski rokovi nabave i uvođenja novih sustava, sustav ogluši o dokumente i na koncu se ne nabavi ništa.
Takva politika, koja je bila pravilo u posljednja gotovo dva desetljeća, rezultirala je činjenicom da ne možemo projicirati izgled, veličinu i snagu HV-a za deset, dvadeset ili trideset godina. I ne samo da dosad nismo mogli sagledati izgled i snagu HV-a, nego nismo bili sigurni ni hoće li vojska u novom proračunu imati sve tri sastavnice – kopnenu vojsku, ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu te ratnu mornaricu. Da, nažalost, sudbina HV-a lomila se na godišnjim proračunima, a ne na dugoročnim planovima razvoja.
Pozitivni trendovi
Takav pristup obrambenom sektoru, nažalost, najviše govori o nezrelosti i neorganiziranosti državnog sustava. Ni jedna ozbiljna država, pogotovo država koja je iznikla iz krvi obrambenog i oslobodilačkog rata, ne može sebi dopustiti luksuz da ne zna kako će joj vojska izgledati za pet ili deset godina. Događaji koji se na svjetskoj geopolitičkoj sceni odvijaju posljednjih nekoliko godina najbolje pokazuju svu kriminalnu neodgovornost političkih struktura u ovoj državi u posljednja dva desetljeća.
Naime, u Hrvatskoj je postojao i još postoji snažan politički spektar koji je zagovarao djelomično, pa i potpuno razoružanje države pod izgovorom članstva u NATO-savezu, ali i političke krilatice “rata više neće biti”. Nažalost, poklonici te politike jedno su vrijeme bili na ključnim pozicijama u državi i vladi. Rezultat su takve politike dva desetljeća izgubljena za razvoj i opremanje vojske. Postoje brojni primjeri iz povijesti kako su slični primjeri kriminalnog nemara dosad drastično kažnjavani. Nama se ostaje nadati kako još imamo vremena popraviti propuste i kako zbog njih nećemo biti kažnjeni.
Ipak, treba priznati kako posljednjih nekoliko godina u vojsci ponovno, nakon mnogo godina, vidimo nešto što bi se moglo nazvati – sustavnim planiranjem i promišljanjem. Ove, zasad sezonske pojave, ostavljaju nam minimum nade kako bi u vojsci ponovno mogao biti uspostavljen ključni sustav dugoročnog planiranja i promišljanja obrambene politike. Nekoliko je pozitivnih trendova na kojima možemo gajiti optimizam i predviđati kako bi oružane snage i pojedine njihove sastavnice mogle izgledati za 10 ili 15 godina. Konačno potpisivanje ugovora za nabavu višenamjenskog borbenog zrakoplova i početak procesa zamjene ruskih helikoptera onim zapadnih proizvođača daju nam naslutiti konture Hrvatskog ratnog zrakoplovstva za 10 ili 15 godina.
Skup projekt
Ovo su hrabre i optimistične prognoze, pogotovo ako ukalkuliramo sve dosadašnje promašaje obrambenog sustava. No u svakom kaosu u određenom trenutku zavlada zakonitost, odnosno red. Nama se ostaje nadati kako smo se kaosa dovoljno nagledali u proteklom vremenu.
Kada govorimo o dugoročnim planovima razvoja Hrvatske kopnene vojske, i tu se nazire neki trend kojim će se obrambena politika voditi, naravno, ovisno o financijskim kapacitetima obrambenog budžeta. Idućih godina vojska će tražiti što više Patrija opremljenih daljinski upravljanim oružanim stanicama i protuoklopnim sustavima Spike. Riječ je o izuzetno složenom i skupom projektu, ali on nema alternativu. Treba napomenuti kako je sadašnjih osam Patrija, opremljenih daljinski upravljanim oružanim stanicama 30 mm s protuoklopnim sustavom DUOS – 30 L, plaćeno gotovo 100 milijun kuna.
Ambicije HV-a su barem 24 Patrije naoružane tim moćnim sustavom. Izgled, snagu i kapacitete HV-a uvelike će odrediti ishod priče o nabavi američkih oklopnih vozila Bradley. Amerikanci su sve nestrpljiviji i traže od HV-a da se konačno odluči pristaje li na nabavu i modernizaciju ovih oklopnjaka. S jedne strane, u MORH-u žele znati koliko će ih sve to skupa koštati, a s druge strane, ulaskom u NATO, obvezali smo se ustrojiti još jednu oklopno-mehaniziranu brigadu. Drugim riječima, ako se ne odlučimo za Bradleye, vrlo brzo ćemo morati donijeti odluku o novom oklopnom sustavu za HV. Dakle, i ovdje možemo, prije svega zahvaljujući NATO-u i SAD-u, vrlo lako rekonstruirati izgled kopnene vojske u nekom razdoblju od 10 do 15 godina.
Nužna modernizacija
Na koncu, ostaje nam pokušati ocrtati konture grane oružanih snaga za koju bi se čak moglo reći da hrvatska država s vremena na vrijeme zaboravi da je ima – Hrvatske ratne mornarice. Iako u svom opisu posla ima zaštitu najvrednijeg resursa ovog naroda, Jadranskog mora, država se dosad maćehinski odnosila prema njoj. Dokaz za to je činjenica da u ovom trenutku kako-tako možemo ocrtati konture HRZ-a i kopnene vojske u idućih 10-15 godina, ali konture ratne mornarice još ni izbliza ne možemo uočiti. Gradnja pet obalnih ophodnih brodova daje nam buduće obrise Obalne straže.
Međutim, što i kada očekujemo od HRM-a i kako ga zamišljamo, još nitko ne zna. Svi se slažu kako su HRM-u nužna ulaganja, nabava novih protubrodskih projektila i brodovlja, ali se nitko ne usudi predložiti plan modernizacije i koliko bi to koštalo državu. Hrvatska nema luksuz odustati od ratne mornarice jer bi to automatski značilo odustajanje od državnog suvereniteta na moru. Stoga se u idućem periodu od svih dionika obrambenog sustava očekuje da predlože realan i provediv plan obnove kapaciteta ratne mornarice s jasno određenim i predviđenim financijskim gabaritima. To ne znači da ćemo u iduće dvije godine na mornaricu potrošiti dvije milijarde eura. Međutim, valjda u ovoj državi postoji netko tko može sastaviti dokument u kojem se predviđa gradnja triju-četiriju izvanobalnih brodova u idućih deset godina. Na manje od toga jednostavno ne možemo pristati.